Jednaka prava za sve kategorije osoba s invaliditetom
Prema procjenama Populacijskog odjeljenja Ujedinjenih nacija, u novembru 2022. godine svjetska populacija dosegla je brojku od osam milijardi. Oko 15% svjetske populacije, odnosno više od milijardu ljudi, živi s nekim oblikom invaliditeta. Ta se brojka rapidno povećava zbog demografskih trendova starenja stanovništva i porasta hroničnih zdravstvenih stanja. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini (BiH) od ukupno 3.531.159 stanovnika/ca, 294.058 (8,33%) ima neki stepen invaliditeta. U Federaciji BiH (FBiH) ta brojka iznosi 181.927, od čega 68.156 osoba živi s višestrukim poteškoćama u funkcionisanju.
Pitanje osiguranja nediskriminacije osoba s invaliditetom nije pitanje socijalne pomoći, već pitanje zaštite osnovnih ljudskih prava zagrantovanih međunarodnim konvencijama (Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima) te državnim i federalnim ustavima. Pored zakonskih propisa i pravnog uređenja, brigu o zaštiti prava i položaja u društvu osoba s invaliditetom u BiH osiguravaju državna, entitetska i kantonalna tijela, Vlada Brčko distrikta te međunarodne i nevladine organizacije registrovane na državnom, entitetskom i lokalnom nivou.
Međutim, prema izvještajima lokalnih i međunarodnih organizacija (Misije OSCE-a u BiH, Fondacije za socijalno uključivanje Bosne i Hercegovine, Institucije ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine, organizacije MY RIGHT, UNDP-a i Helsinškog parlamenta građana Banjaluka), u bh. zakonodavstvu postoji neposredna i sistemska diskriminacija utvrđena u mnogim odredbama propisa na svim nivoima, a direktno se odnosi na osobe s invaliditetom po osnovu uzroka/okolnosti nastanka invaliditeta. Shodno tome, ratni vojni invalidi (RVI) mnoga prava ostvaruju u znatno većem obimu, a osobe s invaliditetom s uzrokom tzv. neratnog ili civilnog invaliditeta ista prava ostvaruju u znatno manjoj mjeri ili ih ne ostvaruju nikako.
Smatrajući da je domaći pravni poredak stvorio tu vrstu diskriminacije između osoba s invaliditetom na osnovu uzroka nastanka njihovog invaliditeta, Udruženje invalidnih i bolesnih osoba “Ruka podrške”, uz podršku Unije osoba i organizacija s invaliditetom FBiH (Unija), pokrenulo je inicijativu koju je dostavilo svim nadležnim službama na nivou FBiH, a kojom se želi postići izjednačavanje u ostvarivanju prava između tri kategorije osoba s invaliditetom – “neratnih” osoba s invaliditetom, civilnih žrtava rata i ratnih vojnih invalida.
Zakonska regulativa
Osobe s invaliditetom su u bh. zakonodavstvu podijeljene na tri kategorije: ratne vojne invalide, civilne žrtve rata i osobe s invaliditetom koje se ne vezuju za rat. Navedeno implicira različite naknade i prava koja se ne temelje na prirodi invaliditeta i potreba, nego na činjenici da li je njihov invaliditet stečen tokom rata, u svojstvu RVI-a ili civilne žrtve rata. Spomenuto je izraženo tako da se ratnim vojnim invalidima prava po osnovu invaliditeta priznaju ako im je invaliditet-oštećenje organizma 20% i više, civilnim žrtvama rata 60% i više, a ostalim osobama s invaliditetom u FBiH tek ako je stepen oštećenja organizma 90% i više.
Prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom FBiH, lica s invaliditetom i lica u fizičkom i psihičkom razvoju jesu djeca i odrasla lica koja su slijepa i slabovidna, gluha i nagluha, s poremećajima u govoru i glasu, s oštećenjima organizma i trajnim smetnjama u fizičkom razvoju, sa smetnjama u psihičkom razvoju (lakog, umjerenog, težeg i teškog stepena) i s kombinovanim smetnjama (višestruko ometena u razvoju).
Navedenim zakonom propisano im je pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak, pomoć u troškovima liječenja i nabavci ortopedskih pomagala, osposobljavanje za rad (profesionalna rehabilitacija, prekvalifikacija i dokvalifikacija) i prioritetno zapošljavanje.
Posebna prava predviđena su za civilne žrtve rata koje spomenuti zakon označava kao lica kod kojih je tokom rata ili neposredne ratne opasnosti usljed ranjavanja ili nekog drugog oblika ratne torture nastupilo oštećenje organizma, što uključuje mentalno oštećenje ili značajno narušavanje zdravlja, ili nestanak, ili pogibiju tog lica.
Civilne žrtve rata imaju pravo na ličnu invalidninu ili mjesečno lično novčano primanje, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak, porodičnu invalidninu, pomoć u troškovima liječenja i nabavci ortopedskih pomagala, osposobljavanje za rad, kao što su profesionalna rehabilitacija, prekvalifikacija i dokvalifikacija, prioritetno zapošljavanje, prioritetno stambeno zbrinjavanje te psihološka i pravna pomoć.
Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica FBiH definiše treću kategoriju osoba s invaliditetom, ratne vojne invalide, kao posebnu grupu osoba s invaliditetom. U smislu ovog zakona, RVI je državljanin BiH koji je, učestvujući u odbrani BiH od 18. 9. 1991. do 23. 12. 1996. godine, odnosno do prestanka neposredne ratne opasnosti, ili po naređenju ili nalogu nadležnog vojnog organa, ili organa uprave nadležnog za poslove odbrane i državne sigurnosti, zadobio ranu, povredu, bolest ili je vršenje dužnosti uticalo na pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Status ratnog vojnog invalida priznaje se i licu koje je u periodu i pod navedenim uvjetima i okolnostima bilo ratni zarobljenik i zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, kao i strancima kod kojih je nastupilo oštećenje organizma pod navedenim okolnostima i uvjetima.
Prava RVI-a su, u smislu ovog zakona, sljedeća: pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak i druga prava iz glave VI ovog zakona, kao što su podrška pri zapošljavanju, prava iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja i dr.
Analizom bh. zakonodavnog okvira kod ostvarivanja prava osoba s invaliditetom vidljivo je da su u oba entiteta i Brčko distriktu BiH na snazi zakoni koji različito tretiraju prava RVI-a i prava “neratnih” invalida i civilnih žrtava rata.
Zakonodavni okvir je dodatno podijeljen unutar FBiH, gdje se propisi često razlikuju od kantona do kantona, pa se navedenom inicijativom želi ukinuti i teritorijalna diskriminacija.
Zakon o zdravstvenom osiguranju usko definiše pravo na ortopedska i druga pomagala, kao i pravo na korištenje lijekova, kroz podzakonske propise koji se donose na nivou kantona. Ovakvo rješenje – da kantoni svojim propisima utvrđuju obim prava i postupak za njihovo ostvarivanje, bez kriterija utvrđenih na nivou FBiH – predstavlja generalni problem, jer proizvodi višestruku diskriminaciju kako po vrsti invalidnosti, tako i po uzroku njenog nastanka. Istovremeno dolazi i do teritorijalne diskriminacije.
Naprimjer, u pojedinim kantonima za RVI se donose različite liste ortopedskih i drugih pomagala ili proširuju važeće s “dodatnim pravima”. Tako se RVI-u odobravaju ortopedska pomagala kojih u aktima zavoda za “neratne” osobe s invaliditetom nema ili su za ista pomagala predviđeni kraći rokovi, veće učešće zavoda i slično. Na ovaj način kategorija RVI ostvaruje neuporedivo kvalitetnija pomagala, što podrazumijeva da su im mogućnosti za samostalnost i uključivanje u društvenu sredinu dostupnije. Kako bi se ovaj problem riješio, jedan od prijedloga inicijative jeste uspostavljanje jedinstvene liste ortopedskih pomagala na nivou FBiH.
Zapaženi primjeri diskriminacije
“Najznačajniji primjer nejednakosti u socijalnoj pomoći, koja je opravdana statusom, a ne potrebom, postoji kada se zaštita koju imaju ratni vojni invalidi uporedi sa zaštitom osoba čiji invaliditet (fizički i mentalni) nije stečen u ratu, već je posljedica nezgode, bolesti ili je stečen po rođenju. Ne samo da ove dvije kategorije primaju vrlo različite iznose sredstava, u smislu visine pomoći, već se suočavaju sa različitim situacijama glede kriterija za stjecanje prava, načina utvrđivanja potreba za socijalnom zaštitom i stava organa vlasti u svezi s izmjenama i umanjenjem pomoći”.
“Pravo na socijalnu skrb u Bosni i Hercegovini”, OSCE, 2012.
Također, u Nacionalnom izvještaju o humanom razvoju za 2020. godinu “Socijalna uključenost u Bosni i Hercegovini”, koji je izradio Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) uz podršku Ambasade Švicarske u Bosni i Hercegovini, upozoreno je da je “podrška osobama s invaliditetom ograničena i varira ovisno o uzroku invalidnosti, s obzirom da osobe s invaliditetom povezanim s ratom uživaju prioritet nad osobama s invaliditetom koji nije povezan s ratom.”
Iako su potrebe osoba s invaliditetom, bez obzira na nastanak njihovog invaliditeta, često iste, prava i beneficije za tri kategorije invaliditeta drastično se razlikuju, čemu svjedoče različiti primjeri takve diskriminacije. Tako, naprimjer, osoba koja je potpuno slijepa, a ratni je invalid, ima pravo na invalidninu, tuđu njegu i pomoć, dodatak za ortopedsko pomagalo, prednost pri zapošljavanju i stambenom zbrinjavanju, toplice i klimatsko liječenje, besplatni parking, pravo na olakšice pri uvozu automobila, prednost pri čekanju u redovima, dok potpuno slijepa osoba od rođenja od svega toga ima samo tuđu njegu i pomoć.
Također, prema važećim pravilnicima za procjenu invaliditeta u FBiH – onom za procjenu invaliditeta za RVI i onom za lica koja to nisu – za gubitak oka ili ekstremiteta ratnom vojnom invalidu procjenjuje se 50% invaliditeta, a “neratnom” 40% invaliditeta.
Tokom telefonskog razgovora s timom Javne rasprave predsjednik Unije osoba i organizacija osoba s invaliditetom u FBiH Adnan Dervišević naveo je da mjesečna naknada za “neratne” invalide s procentom invaliditeta 100% iznosi 403 KM, dok za RVI iznosi 2.500 KM. Također, Dervišević je istakao da naknada za RVI prati i BDP, što ostavlja mogućnost da njihova naknada raste prateći rast BDP-a. Javna rasprava pokušala je potvrditi navedeni iznos naknada sa Savezom RVI FBiH, ali je odgovor na postavljeno pitanje izostao. Ono što je zvanični podatak jeste da, prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom FBiH, osnovica za obračun mjesečnih novčanih primanja “neratnih” osoba s invaliditetom iznosi 274,40 KM, dok se osnovica za određivanje mjesečnih novčanih primanja RVI-a utvrđuje početkom svake godine. Za period april – decembar 2022. godine utvrđena je osnovica u iznosu od 910 KM.
Upitan za stav povodom podnesene inicijative, predsjednik Saveza RVI FBiH Esad Delić izjavio je da podržava inicijativu Unije u pogledu ostvarivanja prava na ortopedska pomagala i liječenja, ali ne i u dijelu koji se odnosi na izjednačavanje lične i porodične invalidnine.
“Mišljenje i stav našeg saveza je da se ne može porediti ratni vojni invalid sa svojim ratnim povredama s invalidima koji su stekli svoju invalidnost po drugim okolnostima”, naveo je Delić.
U podnesenoj inicijativi naglašeno je, međutim, da se njenim zahtjevima ne nastoje ograničiti prava RVI-a i civilnih žrtava rata, već da je ta prava potrebno dodatno urediti posebnim propisima, dok će se osnovne potrebe sve tri kategorije osoba s invaliditetom utvrđivati na isti način.
Tako je i prema Preporukama za dosljednu primjenu Zakona o zabrani diskriminacije BiH (ZZDBiH) u oblasti invalidnosti potrebno odvojiti invaliditet (bez obzira na uzrok nastanka) od kompenzacije/dodatka za stradanja u ratu. U tom smislu, u Programu rada Vlade Federacije Bosne i Hercegovine 2015 – 2018. kao Aktivnost 12 planirana je “uspostava jedinstvenog vanbudžetskog Fonda za boračko invalidsku zaštitu i prenošenje svih nadležnosti s općina, kantona i FBiH na taj fond“. Međutim, ta se aktivnost nije našla u godišnjim programima Vlade FBiH za 2016, 2017, kao ni u Programu za 2022. godinu.
Inicijativom se, nadalje, potražuje usvajanje socijalnog modela procjene invaliditeta s obzirom na to da se u BiH trenutno primjenjuje medicinski model procjene invaliditeta, koji ne procjenjuje objektivne potrebe servisa podrške poput personalne asistencije, patronažne sestre, kućne njege, lične invalidnine, kao i mogućnosti pristupa tržištu rada osoba s invaliditetom, već je presudno iz koje skupine osoba s invaliditetom dolazi – je li ratni vojni invalid, civilna žrtva rata ili “neratni” invalid.
Za razliku od medicinskog modela u definisanju lica s invaliditetom, Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom promoviše novi pristup koji se sastoji u tome da se invaliditet posmatra u interakciji s različitim barijerama koje mogu ometati njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu, ravnopravno s ostalim njegovim članovima, zasnovano na njihovim ljudskim pravima.
Primjena Konvencije o pravima osoba s invaliditetom
BiH je potpisnica Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom prema kojoj države potpisnice prihvataju da su sve osobe jednake pred zakonom i da imaju jednako pravo bez ikakve diskriminacije, kao i jednaku zaštitu i korist na osnovu zakona. To ujedno podrazumijeva izmjenu ili ukidanje postojećih zakona, propisa, običaja i praksi, a koja predstavljaju diskriminaciju osoba s invaliditetom.
“Diskriminacija na osnovu invaliditeta označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima”.
Konvencija UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, 2008.
Navodi se i da će države potpisnice zabraniti bilo kakvu diskriminaciju na osnovu invaliditeta i garantovati osobama s invaliditetom jednaku i djelotvornu zaštitu od diskriminacije po svim osnovama.
Međutim, Komitet UN-a za prava osoba s invaliditetom je 2017. godine dao komentar na Izvještaj BiH o sprovođenju Konvencije između ostalog izrazivši nezadovoljstvo što su “različita zakonom propisana prava osoba sa invaliditetom čija invalidnost nije posljedica rata u odnosu na civilne žrtve rata i ratne vojne invalide”.
U vezi s tim, inicijativom se posebno traži primjena člana 35, stav (1) Konvencije, a koji navodi da je svaka država potpisnica dužna Odboru za prava osoba s invaliditetom podnijeti sveobuhvatni izvještaj o mjerama poduzetim radi ostvarenja obaveza preuzetih Konvencijom i o napretku ostvarenom u tom pogledu.
Za praćenje i provedbu Konvencije zaduženo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH koje s Vijećem osoba s invaliditetom BiH aktivno radi na pitanjima prava osoba s invaliditetom. Međutim, mandat Vijeća istekao je još 2019. godine, a trenutno ne postoje informacije o tome da li je imenovan novi saziv.
Sudska praksa
Iako utvrđuje suprotno od onoga što se zahtijeva u inicijativi, podnositelji inicijative se pozivaju i na primjenu presude donesene pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP) u slučaju “Popović i drugi protiv Srbije”. U ovom slučaju, podnositelji zahtjeva pred ESLJP pripadaju kategoriji “neratnih invalida”, a u poređenju s ratnim veteranima s istim stepenom invaliditeta dodijeljena im je manja naknada za primanje pomoći te nisu imali pravo na ličnu i ortopedsku naknadu. Nacionalni sudovi u Srbiji odbili su tužbene zahtjeve podnositelja, tvrdeći da dodjeljivanje različitih davanja različitim kategorijama osoba s invaliditetom ne predstavlja diskriminaciju s obzirom na diskrecijsko pravo države da odlučuje o pitanjima socijalne politike.
ESLJP je također odbio zahtjev tužitelja, a svoj stav je obrazložio time da su nacionalna tijela u boljem položaju u odnosu na međunarodni sud da ocijene šta je u javnom interesu. Naglasio je da poštuje politički izbor zakonodavca osim ako on nije “očito bez razumnog temelja”. U odnosu na različitost naknada, Sud je smatrao da je razlika u pružanju naknada bila posljedica različitih položaja ovih skupina, što uključuje i “moralni dug“ koji država ima prema ratnim veteranima zbog njihove službe.Sličan stav zauzeo je i Ustavni sud BiH u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj: U-11/22 od 17. 7. 2022. godine. Sudu je podnijet Zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom, a kojim se iz prava izuzimaju “neratni invalidi” sa stepenom oštećenja organizma ispod 90%. Osim toga, Ustavni sud je razmatrao pitanje razlika u visini novčanih naknada u zavisnosti od uzroka nastanka invaliditeta.
Osnovni stav Suda je također bila primjena diskrecionog prava države kada su u pitanju opće mjere ekonomske ili socijalne strategije. Ustavni sud je utvrdio i legitiman cilj i opravdanost različitih naknada za “neratne invalide“, civilne žrtve rata i ratne vojne invalide, jer se na ovaj način RVI-u priznaje veći iznos naknada kao “vraćanje moralnog duga države” prema licima koja su stradala u ratu i zbog ratnih dešavanja.
I Ustavni sud i ESLJP, dakle, smatraju da je različit tretman ovih kategorija osoba s invaliditetom zasnovan na legitimnom cilju, kao i da razlika u postupanju prema njima ima razumno opravdanje.
Odgovor Ministarstva rada i socijalne politike FBiH
Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH nije podržalo predmetnu inicijativu jer, kako su obrazložili, ona bi bila protivna spomenutoj odluci Ustavnog suda BiH, a odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće.
Tom prilikom iz Ministarstva su naglasili da je sporni Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom (Službene novine Federacije BiH, broj: 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 i 40/18) više puta bio predmet rasprava u smislu kritika zbog različitosti propisanih naknada u odnosu na druge kategorije osoba s invaliditetom, isticanja postojanja sistemske diskriminacije prema “neratnim invalidima”, različitim zakonskim određenjima stepena oštećenja organizma kao uslovu za priznavanjem prava i slično. Istakli su da su predmet kritika posebno bile izmjene zakona iz 2009. godine, kojim je omogućeno da samo osobe s invaliditetom s oštećenjem organizma u visini od 90% i 100% dobiju socijalnu zaštitu, dok su osobe s invaliditetom s oštećenjem organizma u visini od 60%, 70% i 80% izgubile to pravo. Iz navedenih razloga pokrenut je veliki broj parničnih postupaka pred nadležnim sudom zbog utvrđenja diskriminacije, naknade materijalne i nematerijalne štete, eventualnog povratka prava grupe osoba kojima je korištenje prava prestalo donošenjem navedenih izmjena i dopuna zakona iz 2009. godine.
U pogledu pokušaja poboljšanja prava i položaja osoba s “neratnim invaliditetom” Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH sačinilo je poseban zakon o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške za osobe s invaliditetom, koji se trenutno nalazi u zakonskoj proceduri. Bitna izmjena jeste određenje osnovice, koja je osnov obračuna novčanih naknada za priznata prava “neratnim invalidima”, jer se vezuje za najnižu platu u FBiH te se predviđa njeno usklađivanje s izmjenom visine najniže plate, što po mišljenju Ministarstva popravlja položaj osoba s invaliditetom.
Cjelokupan odgovor Ministarstva rada i socijalne politike FBiH na inicijativu možete pročitati OVDJE.
Da li je ovo pravi trenutak za promjene?
Obrazloženu inicijativu podržalo je više od 40 udruženja osoba s invaliditetom i udruženja roditelja djece s invaliditetom, kao i organizacije branitelja i RVI-a s područja FBiH. Krajnji zajednički cilj svih potpisnika inicijative jeste ukidanje razlika u osnovnim pravima koje sve kategorije osoba s invaliditetom trebaju imati.
Prema preporukama MY RIGHT organizacije, procjena invaliditeta trebala bi se vršiti na isti način i po istim procedurama bez obzira na to kako je invaliditet nastao te, u skladu s tim, trebaju se utvrđivati obimi prava za osobe s invaliditetom prema njihovim stvarnim potrebama i u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Za RVI i civilne žrtve rata država bi trebala utvrditi poseban dodatak po osnovu statusa, što se ne bi trebalo vezati za način nastanka invaliditeta.
U skladu s izvještajima lokalnih i međunarodnih organizacija, Prijedlogom strategije za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom u Federaciji BiH te Nacrtom zakona o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške osoba s invaliditetom, iznosi koji se propisuju svim kategorijama osoba s invaliditetom morali bi biti usklađeni.
U publikaciji “Usklađenost zakona u BiH sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom: glavni rezultati analize i preporuke”, koju je u aprilu 2015. godine objavio Helsinški parlament građana Banjaluka, zaključeno je da sadašnje zakonodavstvo i praksa stvaraju diskriminaciju kod osoba s invaliditetom s obzirom na to da sankcionišu uzrok, a ne posljedicu stanja invalidnosti, što nije u skladu s Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom i ljudskim pravima općenito. U publikacijama i izvještajima koje smo navodili u ovom tekstu spomenuti su slični zaključci koji pokazuju postojanje diskriminacije na istom osnovu.
Iako su nacionalni sudovi i ESLJP zauzeli jedinstven stav kada je riječ o uspostavi sistema dodjele različitih naknada za tri kategorije osoba s invaliditetom, s obzirom na potrebe koje sve osobe s invaliditetom imaju, bez obzira na način nastanka njihovog invaliditeta, i dalje ostaje potreba za što skorijim rješenjem ovog problema.
Da li je ovo pravi trenutak za promjene? Da li će pitanje izjednačavanja prava svih kategorija osoba s invaliditetom biti riješeno – ostaje da saznamo.
Kako bi se njihov glas čuo, Unija osoba i organizacija s invaliditetom FBiH održat će proteste 3. 12. 2022. godine u 11:59 sati ispred zgrade Vlade FBiH, i to simbolično na Međunarodni dan osoba s invaliditetom.
Pišu: Lamija Haračić i Emina Kuštrić