U Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji posebno pravno sredstvo kojim bi se obezbijedila zaštita prava na suđenje u razumnom roku, te se dužina trajanja postupka može osporavati putem apelacije pred Ustavnim sudom BiH. U skladu sa članom VI/3 b.) Ustava BiH, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH, a članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda propisano je da Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom ili međunarodnim dokumentima.
Postupajući po ovim odredbama, Ustavni sud BiH je u velikom broju predmeta razmatrao i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku, nalažući hitno postupanje, te dosudio naknadu nematerijalne štete. Samo u periodu od 2016. do 2018. godine, Ustavni sud BiH je primio 5.371 predmet (sa entitetskih sudova), od čega je u 77,3% predmeta, odnosno u 4.152 predmeta, utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud BiH konstantno iznosi zapažanje da sudovi iz različitih razloga, često u dovoljnoj mjeri, ne vode brigu o standardima prava na pravično suđenje, te da je problem nedonošenja odluka u razumnom roku značajno prisutan u sudskoj praksi BiH.
Predlagač u obrazloženju prijedloga ovog zakona ističe da je, iako pred Ustavnim sudom BiH nije bilo predmeta koji se odnose na postupanju pravosudnih organa na nivou BiH, potrebno iznaći sistemsko rješenje za sve nivoe vlasti, kada je u pitanju ovaj problem.
Dio I – Opće odredbe
U skladu sa članom 1. općih odredbi, koji precizira predmet ovog zakona, član 2. propisuje kome pripada pravo na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Ovo pravo imaju stranka i umješač u parničnom i izvršnom postupku, stranka i zainteresovano lice u upravom sporu, optuženi, oštećeni i lice od kojeg je oduzeta imovinska korist u krivičnom postupku, te svaka druga stranka u sudskom postupku koji se vodi po zakonu Bosne i Hercegovine, koja smatra da Sud BiH nije u razumnom roku odlučio o njenom pravu ili obavezi, ili o optužbi za krivično djelo. Dužina trajanja razumnog roka utvrđuje se u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Na pitanja postupka koja nisu uređena ovim zakonom, shodno se primjenjuju odredbe o sporovima male vrijednosti iz zakona kojim se uređuje parnični postupak, nezavisno od vrste i visine tužbenog zahtjeva.
Dio II – Principi, pravna sredstva i zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku
Članom 5. propisani su opći principi na kojima se zasniva ovaj zakon, uz odredbu kojom su postupci u kojima se štiti pravo na suđenje u razumnom roku hitni i imaju prvenstvo u odlučivanju.
Članom 6. propisana su pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku: zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i tužba za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
Članom 7. propisuju se kriteriji za ocjenu trajanja suđenja u razumnom roku, koji uključuju: složenost predmeta, ponašanje Suda i drugih organa, dužina trajanja postupka, ponašanje podnosioca pravnog sredstva, značaj predmeta koji ima za podnosioca, te nepredviđene vanredne okolnosti.
Članom 8. propisano je vođenje posebne evidencije o ovim predmetima, a članovima 9. i 10. propisuje se sadržaj zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, nadležnost za odlučivanje o zahtjevu, način donošenja odluka, obaveznost obavještavanja podnosioca zahtjeva, kao i pravo i mogućnost podnošenja žalbe kao prava na pravni lijek nezadovoljne stranke.
Dio III – Tužba na pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku
Odredbama članova sadržanim u trećem dijelu zakona predviđa se da se pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku može ostvariti isplatom novčane naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, način ostvarivanja ovog prava putem sporazuma sa Pravobranilaštvom, kao i podnošenje tužbe Sudu. Novčana naknada se priznaje u visini od 500 do 3.000 KM, a kod utvrđivanja visine naknade uzimaju se u obzir kriteriji propisani ovim zakonom.
Zakon propisuje obavezu stranke da se prije podnošenja tužbe zahtjevom obrati Pravobranilaštvu BiH radi postizanja sporazuma o visini novčane naknade, i to u roku od tri mjeseca od dana kada je stekla pravo na ostvarivanje naknade. Ako sporazum po zahtjevu ne bude zaključen u roku od dva mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, stranka ima pravo podnijeti tužbu Sudu. Tužba se može podnijeti u periodu od šest mjeseci od neuspjele vansudske nagodbe sa Pravobranilaštvom.
Sud će, primjenjujući kriterije za ocjenu trajanja suđenja, u razumnom roku odrediti visinu novčane naknade, a odluku o tužbi donijet će najkasnije u roku od 90 dana od dana prijema tužbe.
Dio IV – Ostale odredbe
Članom 27. stranke se u postupku ostvarivanja sudske zaštite prava na suđenje u razumnom roku oslobađaju od plaćanja sudske takse.
Članom 28. propisuje se da stranka u ovom postupku ima pravo na besplatnu pravnu pomoć koju će joj pružiti državni službenici Ureda za pružanje besplatne pravne pomoći BiH u Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine.
Članom 30. propisuje se da se pravo na naknadu materijalne štete, zbog povrede prava na suđenje, u razumnom roku ostvaruje tužbom u parničnom postupku kod nadležnog suda, primjenom općih pravila o naknadi štete.
Dio V – Završne odredbe
U završnim odredbama propisuje se primjena ovog zakona, te predviđa da stranka koja je podnijela apelaciju Ustavnom sudu BiH ne može podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.
