Zakon najprije definiše koje su to vrste obaveznog osiguranja u saobraćaju te navodi definicije pojedinih pojmova koje se koriste u zakonu kao štetni događaj, osiguranik, odgovorno društvo za osiguranje, prevozno sredstvo, vozač i sl. Pored navedene liberalizacije cijena obaveznog osiguranja, ostale značajne predložene odredbe kojim se uređuje osiguranje od autoodgovornosti odnose se na definisanje lica koja nemaju pravo na naknadu štete kao i preciziranje postupka i rokova za rješavanje odštetnih zahtjeva, definisanje slučajeva u kojima osiguranik gubi prava iz osiguranja, postepeno povećanje osiguranih suma u periodu od tri godine nakon stupanja na snagu ovog zakona, redefiniranje perioda na koji se zaključuje granično osiguranje, promjenu vlasnika vozila za vrijeme trajanja osiguranja na način da prava i obaveze iz ugovora o osiguranju prelaze na novog vlasnika i sl. Nadalje, predložene su i odredbe kojima se preciznije definišu ostale vrste obaveznih osiguranja u saobraćaju kao sto su: osiguranje putnika u javnom prevozu od posljedica nesretnog slučaja i osiguranje vlasnika vazduhoplova, te su proširene nadležnosti Zaštitnog fonda Republike Srpske u pogledu naknade štete na licima i stvarima koju prouzrokuje lice iz inostranstva, a koje nije osiguralo svoju odgovornost za upotrebu vozila.

Zakon je u proceduri u Narodnoj skupštini RS