Sigurna mreža, koju čini osam organizacija koje se bave problemom nasilja, smatra da predložene zakonske izmjene imaju ozbiljne nedostatke koji bi mogli ugroziti rad organizacija koje pružaju pomoć žrtvama nasilja u FBiH. Članice Sigurne mreže istakle su da bi se usvajanjem predloženih izmjena doveo u pitanje rad sigurnih kuća za žrtve nasilja u porodici, koje bi, zbog nemogućnosti usklađivanja sa navedenim prijedlogom, morale biti zatvorene. Time bi se stvorio potpuni vakuum u pružanju ove vrste pomoći žrtvama nasilja u porodici, što bi predstavljalo veliki korak unazad za socijalnu zaštitu u FBiH. Prema analizi Sigurne mreže, predložene izmjene problematične su iz sljedećih razloga: 1. Obaveza da se organizacija koja osniva sigurnu kuću registruje u skladu sa Zakonom o ustanovama: Ovo bi značilo da postojeće sigurne kuće moraju postati ustanove, što bi ih dodatno opteretilo kako finansijski, tako i u smislu organizacione i upravljačke strukture. S obzirom da se sigurne kuće i u trenutnim okolnostima bore da obezbijede dovoljna finansijska sredstva kako bi opstale, dodatni teret bi neminovno doveo do slabljenja stepena zaštite žrtava nasilja u Sigurnim kućama, Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (CAHVIO konvencija, poznata i kao Istanbulska konvencija). Član 8. Konvencije nalaže da državne institucije priznaju i koriste mehanizme i programe zaštite uspostavljene od strane nevladinih organizacija, koristeći njihovo znanje i resurse kroz partnerski odnos, te da ih podupiru i pomognu im da obavljaju posao na najbolji mogući način. Usvajanjem predloženih zakonskih izmjena došlo bi do kršenja ovog člana Konvencije, s obzirom da bi se, umjesto pružanja podrške i partnerskog odnosa sa Sigurnim kućama, njihov rad otežao, a možda i u potpunosti onemogućio. 2. Neusklađenost sa postojećom legislativom: Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodice sa djecom FBiH ne prepoznaje žrtve nasilja kao kategoriju korisnika socijalne zaštite, niti Sigurne kuće kao ustanove socijalne zaštite. Pored toga, usvajanjem predloženih zakonskih izmjena došlo bi do uspostavljanja različitih rješenja u FBiH i RS, s obzirom da se u RS sigurne kuće registruju na osnovu Rješenja nadležnog ministarstva, koje vrši nadzor nad njihovim radom, te finansira kompletne troškove funkcioniranja Sigurne kuće. Ovo bi također bio korak unazad u harmonizaciji pravnih propisa između entiteta, te bi korisnice/ke ovog vida zaštite, kao i organizacije koje pružaju pomoć žrtvama nasilja, stavilo u nejednak položaj u zavisnosti od toga u kom se entitetu nalaze. 3. Institucionalni vakuum i nedostatak procjene uticaja predloženog rješenja (propisa) na sam sistem zaštite: Ministarstvo nije dalo objašnjenje o osnivanju posebnih ustanova koje bi realizirale Sigurnu kuću kao oblik zaštite. Ostaje pitanje na koji bi se način nadomjestio nedostatak ove vrste zaštite za žrtve nasilja u porodici, ukoliko bi postojeće Sigurne kuće izgubile zakonske, ali i kapacitetne, osnove za rad.