Predmet, definicije i načela zakona
Prvo poglavlje regulira predmet ovog zakona, definicije, načela, zabranu diskriminacije i standard zaštite. Zakonom se uređuju osnovna načela zaštite mentalnog zdravlja, osnovne slobode i prava osoba s mentalnim poremećajima, uloga zajednice, promocija zdravlja i prevencija bolesti, resursi za zaštitu mentalnog zdravlja, utvrđivanje mentalnog poremećaja, medicinsko ispitivanje i standard zaštite, tretman, prisilno zadržavanje i prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi, postupanje prema počiniteljima protivpravnih, odnosno krivičnih djela, psihosocijalna rehabilitacija, zaštita prava osoba s mentalnim poremećajima, dokumentiranje i evidencija, dodatna edukacija i kontinuirano stručno usavršavanje te nadzor u sistemu zaštite mentalnog zdravlja u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Zaštita mentalnog zdravlja dio je zdravstvene djelatnosti od interesa za Federaciju BiH, koja se obavlja na svim nivoima zdravstvene zaštite i koja obuhvata sistem društvenih, grupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja, sprečavanje i rano otkrivanje bolesti, pravovremeno liječenje te zdravstvenu njegu i psihosocijalnu rehabilitaciju, kao i primjenu zdravstvenih tehnologija. Na prava, obaveze i odgovornosti utvrđene ovim zakonom shodno se primjenjuju propisi o zdravstvenoj zaštiti, propisi o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, propisi o zdravstvenom osiguranju, kao i drugi propisi iz područja zdravstva, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Ono što je novina u ovom zakonu u odnosu na važeće propise jeste decidno utvrđivanje načela na kojima se zakon zasniva, i to na način da načela obuhvate ključne elemente u zaštiti mentalnog zdravlja, ali posebno uvažavajući i načela zaštite osoba s invaliditetom uzrokovanim mentalnim poremećajima u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.
Prava i osnovne slobode u zaštiti mentalnog zdravlja
Također, novina u Zakonu u odnosu na važeće propise u ovoj oblasti jesu odredbe kojim se utvrđuju prava i osnovne slobode. Analize važećeg pravnog okvira ukazale su na potrebu bolje regulacije prava svih građana Federacije BiH na zaštitu mentalnog zdravlja, ali i posebno uređenja prava koja pripadaju osobama s mentalnim poremećajima. Pri tome, morala se uvažiti i Konvencija o pravima osoba s invaliditetom te osigurati da je novim pravnim okvirom data garancija poštovanja osnovnih prava onim osobama čiji je invaliditet uzrokovan mentalnim poremećajima.
Slijedom toga, propisano je opće pravo na zaštitu mentalnog zdravlja i zaštita prava i osnovnih sloboda osoba s mentalnim poremećajima te uređen katalog prava u smislu zaštite i osiguravanja punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu. Posebno je naglašeno koliko je važno štititi dostojanstvo i integritet osoba s mentalnim poremećajima.
Također, tu je dat značaj i rodnoj ravnopravnosti te je propisano da se osoba s mentalnim poremećajima obvezno štiti i od nasilja na osnovu spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika u skladu s odredbama Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, Zakona o zabrani diskriminacije i drugih propisa o zaštiti građana od različitih oblika nasilja u Bosni i Hercegovini i Federaciji BiH. Regulira se i povjerljivost informacija u pogledu mentalnog zdravlja. Sve osobe koje dolaze u kontakt s osobama s mentalnim poremećajima i informacijama o njima dužne su da poštuju pravo na povjerljivost informacija koje se tiču osoba s mentalnim poremećajima.
Uloga porodice, zajednice i kulture u zaštiti mentalnog zdravlja
Uređena su i pitanja odnosa porodice i kulture prema osobi s mentalnim poremećajima. Udruženja korisnika usluga u području zaštite mentalnog zdravlja podnijela su inicijativu da uloga porodice treba, makar i okvirno, da se naznači u svjetlu zaštite prava osoba s mentalnim poremećajima. S druge strane, obaveze koje je BiH preuzela Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom dijelom se odnose i na stvaranje takvog okruženja u kojem će osobe s mentalnim poremećajima imati puno razumijevanje okoline za stanje u kojem se nalaze, počevši od članova porodice do poslodavaca, medija i sl. Smanjivanje stigme u odnosu na mentalne poremećaje, a osnaživanje podrške i programa socijalne uključenosti, prioriteti su u ovoj oblasti i svaki napredak u tom polju vodi ka većoj ravnopravnosti ovih osoba u društvu i boljoj kvaliteti njihovog života.
Zbog navedenog, propisano je da se u skladu s načelom međusobnog pomaganja i poštovanja članova porodice, kao i međusobnih dužnosti utvrđenih u porodičnim propisima Federacije BiH, porodica osobe s mentalnim poremećajima brine o toj osobi, pruža joj svu potrebnu pomoć, zaštitu i podršku tokom svih faza u kojima je osobi pomoć potrebna, posebno tokom procesa liječenja i psihosocijalne rehabilitacije, te oporavka i uključivanja u zajednicu. Porodica usko sarađuje sa zdravstvenom ustanovom koja provodi liječenje osobe s mentalnim poremećajima, udrugom korisnika usluga u mentalnom zdravlju, ako postoji u zajednici, kao i sa svim drugim subjektima u zajednici. Zdravstvena ustanova dužna je porodici osigurati odgovarajuću stručnu pomoć u provođenju brige o osobi s mentalnim poremećajem.
Osim toga, radi ukazivanja na značaj socijalne inkluzije, regulirana je i uloga zajednice i odgovornost za informiranje javnosti o mentalnom zdravlju. Propisana je obaveza stručnjaka u oblasti zaštite mentalnog zdravlja u pogledu pružanja informacija javnosti o mentalnom zdravlju. Ovo je učinjeno, također, iz razloga ukazivanja na potrebne promjene u društvu, koje će voditi ka potpunoj socijalnoj uključenosti osoba s mentalnim poremećajima.
Važno je podsjetiti da upravo Konvencija o pravima osoba s invaliditetom od država potpisnica zahtijeva zakonodavne, izvršne i administrativne mjere koje će u svojoj ukupnosti da vode ka promjeni paradigme o pravima ove grupe građana. Konvencija naglašava da društvo ne smije da počiva na tome da se pojedinac – osoba s invaliditetom prilagođava cijelom društvu, već da društvo, u svakom svom segmentu, treba da se prilagođava pravima i potrebama osoba s invaliditetom. U tom smislu, provedba Konvencije nije moguća bez preuzimanja adekvatne uloge svih društvenih aktera – od porodice, udruženja, medija i drugih.
Promocija mentalnog zdravlja i prevencija mentalnih poremećaja
Kako obrazlažu predlagači ovog zakona, zaštita mentalnog zdravlja ne smije da se svodi samo na bolničku zaštitu osoba s mentalnim poremećajima, odnosno tretiranje njihovih akutnih stanja. Naime, promocija mentalnog zdravlja, u skladu sa standardima javnoga zdravlja, obuhvata programe promocije zdravlja, odnosno unapređenja zdravlja kroz preventivne intervencije.
Prevencija mentalnih poremećaja obuhvata skup mjera za očuvanje i unapređenje zdravlja, sprečavanje i suzbijanje mentalnih poremećaja, rano otkrivanje i liječenje, smanjenje broja mogućih posljedica ili ublažavanje stepena njihove izraženosti, uključujući mjere prevencije mentalnih poremećaja ranjivih grupa stanovništva. I promocija zdravlja i prevencija mentalnih poremećaja imaju značajnu ulogu za očuvanje zdravlja i razvoja ličnih kapaciteta osobe, ali i za smanjenje stope obolijevanja te stvaranje okružja koje smanjuje stigmatizaciju i diskriminaciju. Stoga su u ovom zakonu propisane odgovornosti nadležnih tijela za promociju mentalnog zdravlja te prevenciju mentalnih poremećaja.
Na osnovu iskustava iz prethodnog perioda, kao što je slučaj s Covid-19 pandemijom, a u pogledu postupanja u situacijama prirodnih i drugih nesreća, prepoznat je i značaj izrade odgovarajućih planova pružanja psihološke podrške i pomoći građanima kao dijela hitne intervencije u vanrednim situacijama.
Zdravstvena zaštita mentalnog zdravlja
Zakonom se utvrđuje institucionalni okvir prema kojem se zaštita mentalnog zdravlja u Federaciji BiH organizira na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite te kroz zavode za javno zdravstvo u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti.
Ukoliko se zaštita mentalnog zdravlja obavlja u privatnoj praksi registriranoj saglasno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju i na tu privatnu praksu.
Također, u zaštiti mentalnog zdravlja sudjeluju i drugi subjekti u zajednici, u skladu sa svojim djelokrugom rada, kao što su: centri za socijalni rad/organi starateljstva, obrazovne ustanove, udruženja korisnika usluga u mentalnom zdravlju, stručna udruženja profesionalaca uposlenih u zdravstvu, organizacije civilnog društva, privredni subjekti, odgovorna tijela svih nivoa vlasti u Federaciji BiH i drugi. Detaljnije o ovom organizacijskom okviru možete čitati u samom tekstu Nacrta, klikom na opciju “Preuzmite tekst zakona”.
Utvrđivanje mentalnog poremećaja
Ovaj dio zakona također je usklađen s dokumentom “Načela Ujedinjenih nacija o zaštiti osoba sa mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja“.
Odredbe zakona razrađuju načelo ovog dokumenta koje se odnosi upravo na utvrđivanje mentalnog poremećaja, i to u smislu obaveze poštovanja međunarodno prihvaćenih medicinskih standarda u pogledu nalaza o postojanju mentalne bolesti. S tim u vezi, propisano je da se utvrđivanje mentalnih poremećaja sastoji od standardiziranih dijagnostičkih postupaka i kritičkog vrednovanja svih relevantnih dijagnostičkih informacija od multidisciplinarnog tima, a prema važećim međunarodno priznatim klasifikacijama bolesti. Decidno je utvrđeno da dijagnozu mentalnog poremećaja postavlja psihijatar na osnovu navedenih kriterija.
Date su opće garancije vezane za ovaj proces iz ugla zaštite ljudskih prava. Tako je predviđeno da se utvrđivanje mentalnog poremećaja ne smije vršiti na osnovu ekonomskog, socijalnog ili političkog statusa, ili članstva u nekoj kulturnoj, rasnoj ili religijskoj grupi, kao ni iz bilo kojeg drugog razloga koji nije direktno povezan s mentalno-zdravstvenim stanjem. Postojanje ranijeg liječenja ili hospitalizacije osobe kao pacijenta ne opravdava samo po sebi bilo koje sadašnje ili buduće utvrđivanje mentalnog poremećaja. Nijedna osoba ni donositelj odluka ne smiju klasificirati osobu kao mentalno oboljelu niti smiju na drugi način ukazati na to, izuzev u svrhe direktno povezane s mentalnim poremećajem.
Definiran je i zahtjev za obavljanjem medicinskog pregleda te zabrana prisilnog medicinskog pregleda u svrhu utvrđivanja prisustva ili odsustva mentalnog poremećaja. Posebnom odredbom skrenuta je pažnja na obavezu zdravstvene ustanove da osigura prostor, opremu i kadar potreban za utvrđivanje mentalnog poremećaja, uključujući i savremene klasifikacije mentalnih poremećaja te psihološke dijagnostičke instrumente.
Tretman osoba s mentalnim poremećajima
Kao što je naprijed istaknuto u resursima, i ovdje je važno naglasiti da su odredbe o samom tretmanu na različitim nivoima zdravstvene zaštite postavljene u različitim propisima te često u praksi dovode do otežanog povezivanja pojedinih službi, razgraničenja njihovih uloga i obaveza i slično. Shodno tome, ovaj zakon definira da tretman obuhvata različite načine stručne pomoći koji se pružaju osobi s mentalnim poremećajima kako bi se smanjili učinci poremećaja i promicao oporavak te osobe. Tretman mentalnih poremećaja uključuje zdravstvenu njegu, liječenje i psihosocijalnu rehabilitaciju na svim nivoima zdravstvene zaštite.
U odnosu na važeći Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, pojam “liječnički postupak” sada je zamijenjen pojmom “medicinski postupak”, koji je širi i kojim se naglašava aktivno učestvovanje i ostalih članova tima u pružanju usluga iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja, koji prema svojim profesionalnim kompetencijama i odgovornostima daju neizostavan doprinos (medicinska sestra-tehničar, psiholog, socijalni radnik i dr.). Medicinski postupak uključuje prijem, zadržavanje i smještaj u zdravstvenu ustanovu te dijagnostički postupak i liječenje osobe s mentalnim poremećajima.
Zakon predviđa pravo na informacije, pravo na obavijest i pristanak na tretman. Iz perspektive zaštite ljudskih prava izuzetno je važno kroz zakonski okvir dati precizne odredbe o informacijama i neophodnim obavijestima s obzirom na to da od toga ovisi pristanak na tretman, kao i niz daljnjih odluka o liječenju.
Propisano je da svaka osoba s mentalnim poremećajima ima pravo na sve vrste informacija o svom zdravlju, svojim pravima i obavezama i načinu kako ih koristi. Također, ima pravo i na informacije o zdravstvenim uslugama koje joj se mogu pružiti.
Informacije koje su zdravstvene ustanove, zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici dužni osigurati osobama s mentalnim poremećajima, u skladu s odredbama Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, obuhvataju: opće informacije koje se odnose na zdravstvenu ustanovu, posebne informacije i pojedinačne lične informacije.
Radi osiguranja prava na samostalno odlučivanje o liječenju i prava na sudjelovanje u postupku liječenja, osoba s mentalnim poremećajima ima pravo da od liječnika koji je odgovoran za njeno liječenje dobije obavijesti koje su joj potrebne kako bi donijela informiranu odluku da pristane ili ne pristane na predloženu medicinsku mjeru. Elementi tog informiranog pristanka uključuju sposobnost pacijenta za samostalno odlučivanje u svakom pojedinom slučaju, njegovu obaviještenost o postupku, njegovo razumijevanje toka bolesti, kao i prednosti i nedostataka postupka, samostalnost u odlučivanju te pristanka na neki zahtjev. Obavijest osobi s mentalnim poremećajima daje nadležni zdravstveni radnik, na jeziku razumljivom za tu osobu, a u skladu s njenom dobi, odnosno fizičkom, mentalnom i psihičkom stanju.
U odnosu na važeće propise, novi zakon također definira pravo na liječenje te se eksplicitno veže za garancije utvrđene nizom međunarodnih dokumenata i preporuka Vijeća Evrope. Propisuje se da svaka osoba s mentalnim poremećajima ima pravo da se liječi u najmanje mogućoj restriktivnoj okolini i s najmanje restriktivnim metodama koje odgovaraju zdravstvenim potrebama te osobe, uz obaveznu zaštitu fizičke sigurnosti drugih. Osim toga, u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, zakon predviđa da se liječenje osobe s mentalnim poremećajima obavezno usmjerava na očuvanje i unapređenje lične neovisnosti te očuvanje i osnaživanje njenih funkcionalnih kapaciteta.
Liječenje se zasniva na individualno utvrđenom planu, koji se razmatra s tom osobom, koji se redovno provjerava te revidira kada je to neophodno i kojeg provodi stručnog osoblje. Cijeli sistem mora da počiva upravo na individualnim planovima za svakog korisnika pojedinačno, koji su fokusirani ne samo na oporavak u medicinskom smislu već i na razvijanje ili unapređenje lične neovisnosti te očuvanje i osnaživanje funkcionalnih kapaciteta svakog pojedinca.
Regulira se pristanak na tretman, izuzeci od obaveznog pristanka na tretman te postupanje prema osobama s mentalnim poremećajima bez njihovog pristanka. Ova su pitanja regulirana i važećim propisima pa nisu pretrpjela veće izmjene, samo su sada na jednom mjestu bolje povezane odredbe Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama i Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.
Svaki medicinski postupak mora se upisati u medicinsku dokumentaciju s naznakom da li je bio poduzet sa ili bez pristanka osobe. Navedeno je potpuno u skladu s dokumentom “Načela zaštite osoba sa mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja”.
Zakonom se definira postupanje kada je neophodna hitna medicinska mjera. Data je pažnja zaštiti djece i adolescenata, a što je saglasno spomenutim načelima Ujedinjenih nacija i Konvenciji o pravima djeteta. Tako je regulirano da se u zdravstvenoj ustanovi odnos zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika prema djetetu obavezno zasniva na poštovanju najboljeg interesa djeteta. U toku tretmana u zdravstvenoj ustanovi, dijete koje je sposobno za rasuđivanje ima pravo da odlučuje o tretmanu koji se na njega odnosi, a u skladu s njegovom dobi, zrelosti i sposobnosti rasuđivanja. Dijete ima pravo da odredi vrstu i obim informacija za koje dopušta da se dijele, kao i s kim se te informacije mogu podijeliti. Propisana su i izuzeća kada se mišljenje djeteta ne uzima u obzir.
Još jedna novina u Nacrtu zakona jeste i uređenje psihoterapije kao psihološke metode liječenja, a koja treba biti dostupna osobama s mentalnim poremećajima u zdravstvenim ustanovama primarnog, sekundarnog i tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite. Usluge psihoterapije u oblasti zaštite mentalnog zdravlja pružaju zdravstveni radnici i saradnici koji su za to osposobljeni. Potrebno je naglasiti da je sada psihoterapija prepoznata kao usluga u sistemu zdravstva. Međutim, uvažavajući složenost pružanja ovih usluga, posebno široki dijapazon različitih psihoterapijskih pravaca i uvjeta stručnog obrazovanja, predviđeno je donošenje podzakonskog akta kojim bi se uredili uvjeti, sadržaj i način pružanja usluga psihoterapije u zdravstvenoj zaštiti u Federaciji BiH.
Primarni nivo zdravstvene zaštite mentalnog zdravlja
Važeći zakon odnosi se isključivo na bolnički tretman osoba s mentalnim poremećajima. U izradi Prednacrta ovog zakona odlučeno je koncept zakona postaviti tako da predstavlja cjeloviti okvir zaštite mentalnog zdravlja, počevši od promocije mentalnog zdravlja i prevencije mentalnih poremećaja do tretmana na svim nivoima zdravstvene zaštite. Slijedom toga, u ovaj nacrt uključen je i tretman na primarnom nivou zdravstvene zaštite.
U cilju osiguranja potrebne dostupnosti zdravstvene zaštite, primarna zdravstvena zaštita organizira se tako da je korisnicima dostupna u općini njihovog prebivališta. Zdravstvena ustanova primarnog nivoa zdravstvene zaštite odgovorna je za tretman osoba s mentalnim poremećajima u skladu s pravilima struke i propisima u području zdravstva Federacije BiH. Ovdje je ponovo naglašen značaj individualnog plana tretmana.
Tretman osoba s mentalnim poremećajima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osigurava stručno osoblje različitih službi doma zdravlja, i to uključujući, ali ne ograničavajući se na centar za mentalno zdravlje u zajednici, službe porodične i opće medicine, kao i službe hitne medicinske pomoći, organizirane saglasno odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Federalni ministar zdravstva donosi pravilnik o zaštiti mentalnog zdravlja na primarnom nivou zdravstvene zaštite. Pravilnikom će se urediti sveobuhvatna zdravstvena zaštita kroz odgovarajuće službe primarnog nivoa, a ne samo uvjeti rada i postupanja u centru za mentalno zdravlje u zajednici, kao što je sada slučaj.
Sekundarni i tercijarni nivoi zdravstvene zaštite mentalnog zdravlja
Tretman osobe s mentalnim poremećajima na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite obuhvata specijalističko-konsultativnu i bolničku zdravstvenu djelatnost u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti.
Propisane su obaveze zdravstvenih ustanova, skrećući pažnju, između ostalog, i na dužnost da ustanova osobi s mentalnim poremećajima učini dostupnim utvrđivanje i liječenje drugih zdravstvenih stanja. Navedeno je propisano zato što su uočeni problemi u zdravstvenim ustanovama vezani za fizičko zdravlje osoba s mentalnim poremećajima, kao i postojanje stigme od profesionalaca u zdravstvu koji se bave drugim medicinskim disciplinama prema osobama s mentalnim poremećajima.
Shodno navedenom, ovim se zakonom posebno definira tretman u bolničkim kapacitetima. Radi se uglavnom o pitanjima koja su regulirana i važećim Zakonom o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. U ovom nacrtu zakona tretman u bolničkim kapacitetima je dorađen, ali u manjem obimu, s obzirom na to da je primjena važećeg zakona pokazala samo manje slabosti u ovom dijelu, koje su identificirane i sada otklonjene, odnosno učinjene kvalitetnijim.
Tretman osobe s mentalnim poremećajima u zdravstvenoj ustanovi na sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite uključuje njegu, liječenje i psihosocijalne intervencije. Plan tretmana osobe s mentalnim poremećajima obavezno je individualiziran, usmjeren na potrebe i oporavak osobe s mentalnim poremećajima, a provodi se uz poštovanje i očuvanje digniteta osobe, privatnosti i povjerljivosti, bez diskriminacije i nečovječnog postupanja, te uključuje poštovanje svih drugih prava utvrđenih ovim zakonom i drugim propisima u Federaciji BiH.
Posebno je naglašeno da je plan tretmana odgovorno osoblje zdravstvene ustanove dužno izraditi pri prijemu osobe u tu ustanovu, i to uz aktivno sudjelovanje osobe s mentalnim poremećajima, u skladu sa njenim mentalnim sposobnostima i, kada god je to moguće, uz njen pristanak, u saradnji s njenom porodicom ili zakonskim zastupnikom. Plan tretmana uključuje i planiranje otpusta osobe iz zdravstvene ustanove. Redovno se evaluira i usklađuje s potrebama te osobe.
Posebno je izdvojeno pitanje otpusta, što je, također novina u zakonu, jer je prilikom izrade propisa, kroz dostupne analize, ustanovljeno da je otpust jedno od pitanja koja moraju biti bolje uređena kroz zakonodavni okvir. Praksa pokazuje da otpust osoba s mentalnim poremećajima traži čvršće povezivanje bolnica s centrima za mentalno zdravlje u zajednici i njihovim partnerima. Tako je propisano da se planiranje otpusta osobe s mentalnim poremećajima iz zdravstvene ustanove provodi tokom bolničkog liječenja osobe, i to na osnovu strukturiranog i standardiziranog plana otpusta. Planiranje otpusta osobe s mentalnim poremećajima zahtijeva multidisciplinarni timski pristup, uključivanje te osobe i porodice, zakonskog zastupnika ili staratelja, te po potrebi i drugih službi ili organizacija u zajednici, a u svrhu osiguranja kontinuiteta zdravstvene zaštite i koordinacije u provođenju brige za osobe s mentalnim poremećajima poslije završenog bolničkog liječenja. Detaljnije o tome kako je pitanje otpusta u potpunosti regulirano možete čitati u samom tekstu Nacrta, klikom na opciju “Preuzmite tekst zakona”.
Kada je riječ o biomedicinskim istraživanjima, Nacrt propisuje da se ona mogu poduzimati prema osobama s mentalnim poremećajima u skladu s odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o liječništvu, Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata uz ispunjenje zakonom predviđenih uslova. Klinička ispitivanja lijekova kod ovakvih osoba također je moguće poduzimati, ali u skladu s odredbama Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima i ispunjenjem zakonom predviđenih uslova. Ako dođe do smrti osobe s mentalnim poremećajem, bez obzira na to u kojoj se ustanovi nalazila u trenutku smrti, potrebno je izvršiti obdukciju, a njen teret troškova pada na budžet kantona nadležnog prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta umrle osobe.
Prisilno zadržavanje i prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi
Prema ovom nacrtu, osoba s mentalnim poremećajem može biti smještena u zdravstvenu ustanovu prisilno bez svog pristanka na osnovu uputnice doktora medicine, a koji je tu osobu lično pregledao. Uz uputnicu, potrebno je priložiti ispravu o neophodnosti prisilnog zadržavanja osobe s težim mentalnim poremećajima zajedno s naznačenim i obrazloženim razlozima zbog kojih se prisilno zadržavanje smatra neophodnim.
Zdravstvena ustanova dužna je u roku 24 sata obavijestiti nadležni sud o prisilnom zadržavanju ovakvog lica, o čemu će se dalje odlučivati u vanparničnom postupku, a koji mora biti završen najkasnije u roku sedam dana u skladu s odredbama Zakona o vanparničnom postupku. Po završenom postupku, sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, da donese rješenje o prisilnom smještaju u trajanju 30 dana od dana kada je psihijatar donio odluku o prisilnom zadržavanju. U slučaju prestanka razloga za prisilni smještaj, zdravstvena ustanova dužna je obavijestiti sud o nastalim promjenama. Zdravstvena ustanova također je dužna da održava redovnu komunikaciju s nadležnim sudom kako bi se u svakom konkretnom slučaju prisilni smještaj i liječenje mogli prekinuti ukoliko više ne postoje razlozi za provođenje ovakve mjere.
Mjere prisile u zaštiti osoba s mentalnim poremećajima
Mjere prisile su sredstva i metode za fizičko ograničavanje kretanja i djelovanja osobe s težim mentalnim poremećajima koja je smještena u zdravstvenoj ustanovi. Ove mjere moguće je primijeniti samo izuzetno i ukoliko je riječ o jedinom sredstvu da se otkloni neposredna opasnost koja proizlazi iz ponašanja ovakvog lica, a kojom ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti ili tuđi život ili zdravlje. Mjere mogu trajati dok se ne otklone razlozi njenog donošenja, a mogu se primijeniti tek nakon što se neprisilnim mjerama nije uklonila ova opasnost. Odluku za donošenje ovih mjera donosi psihijatar koji ujedno nadzire njenu primjenu, a u slučajevima predviđenim ovim nacrtom istu odluku može donijeti doktor medicine, medicinska sestra ili drugo zdravstveno osoblje, koji su obavezni o tome odmah obavijestiti psihijatra koji će pregledati osobu s težim mentalnim poremećajima i odlučiti o daljoj primjeni mjere prisile. Prilikom provođenja ovih mjera može biti angažiran i policijski službenik na poziv zdravstvenog radnika ili saradnika, koji će pružiti pomoć pri savladavanju fizičkog otpora osobe s mentalnim poremećajima na način koji je predviđen ovim nacrtom.
Postupanje prema počiniocima protivpravnih, odnosno krivičnih djela
Nacrtom je predviđeno da svaka osoba s mentalnim poremećajima, bez obzira na to da li je počinila protivpravno djelo koje je u zakonu određeno kao krivično djelo ili je počinila krivično djelo ima pravo na kvalitetnu zaštitu i unapređivanje svog zdravlja, pod jednakim uslovima kao i svi drugi građani. Ukoliko je osoba s mentalnim poremećajem za koju se utvrdi da je u krivičnom postupku učinila protivpravno djelo koje je u zakonu određeno kao krivično djelo u stanju neuračunljivosti, nadležni sud će u vanparničnom postupku utvrditi prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu. Nacrt regulira mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i liječenja od ovisnosti i način njihovog sprovođenja i izvršavanja prema punoljetnim i maloljetnim osobama. Također, uređene su i zaštitne mjere protiv počinioca nasilja u porodici, o kojima više možete pročitati putem opcije “Preuzmite tekst zakona”.
Troškovi izvršenja mjera sigurnosti, kao i prisilnog smještaja neuračunljivih osoba koje su učinioci protivpravnih djela, padaju na teret budžeta kantona prema mjestu prebivališta smještene osobe, a ako je prebivalište nepoznato, onda prema mjestu posljednjeg boravišta smještene osobe.
Kontinuitet zdravstvene zaštite, kontinuitet brige i psihosocijalna rehabilitacija
Kako bi se osigurao kontinuitet zdravstvene zaštite ustanove primarnog, sekundarnog i tercijarnog nivoa, uspostavlja se jedinstven sistem upućivanja osoba s mentalnim poremećajima s jednog na drugi nivo zdravstvene zaštite, a u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. To uključuje način razmjene informacija između sva tri pobrojana nivoa o stanju osobe s mentalnim poremećajima, prirodi bolesti ili zdravstvenog problema, obavljenim pregledima, nalazima i dr. Ako je riječ o osobi kojoj se ne može pružiti adekvatna pomoć na nivou primarne zdravstvene zaštite, onda se ona upućuje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu, odnosno odgovarajućem specijalisti na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite ili, izuzetno, u zdravstvenu ustanovu na tercijarnom nivou zdravstvene zaštite. Nacrtom se nalaže i kontinuitet brige o osobi s mentalnim poremećajima, koordinirana briga te psihosocijalna rehabilitacija. Garantira se i pravo na život i rad osobama s mentalnim poremećajima do mogućeg obima u zajednici. Ovo pravo podrazumijeva mogućnost neovisnog življenja i uključenosti u zajednicu s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe.
Instrumenti zaštite prava osoba s mentalnim poremećajima
Pri zdravstvenim ustanovama specijaliziranim za liječenje osoba s mentalnim poremećajima osnivaju se komisije za zaštitu osoba s mentalnim poremećajima na nivou sekundarne i tercijarne zaštite. Uz ove komisije, osniva se i Federalna komisija, koja je neovisno, stručno, savjetodavno tijelo Federalnog ministarstva zdravstva, a koje prati provođenje zaštite prava osoba s mentalnim poremećajima u zdravstvenim ustanovama primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite. Dalje se nalaže da svaka osoba s mentalnim poremećajima ima pravo na informacije o svom zdravlju, svojim pravima i obavezama i načinu kako ih koristi. Kako bi se nadzirala primjena i praćenje poštovanja prava pacijenata zdravstvene ustanove za zaštitu mentalnog zdravlja, one su dužne formirati komisiju za prigovore pacijenata po istim principima, odnosno na način i po postupku utvrđenom po Zakonu o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.
Tajnost podataka, dokumentiranje i evidencije
Kada dođe do pružanja usluga u oblasti zaštite mentalnog zdravlja, ona se obavezno upisuje u medicinsku dokumentaciju, a svaka osoba kojoj se pruže takve usluge ima pravo uvida i izvod iz svoje medicinske dokumentacije. Ova dokumentacija može biti dostupna i sudu isključivo za potrebe postupka u toku i sadržava samo one podatke koji su neophodni za ostvarenje svrhe zbog koje se dokumentacija vodi. Kao dokaz u sudskom postupku ne mogu se koristiti izjave osobe s mentalnim poremećajima koje se nalaze u medicinskoj dokumentaciji.
Podaci iz medicinske dokumentacije spadaju u lične podatke o osobi s mentalnim poremećajima i predstavljaju službenu tajnu, a osobe koje obavljaju djelatnosti zaštite i liječenja osoba s mentalnim poremećajima dužne su saznanja o medicinskoj dokumentaciji čuvati kao službenu tajnu. Ovo se također odnosi i na druge stručnjake kojima su ovi podaci dostupni i potrebni radi ostvarivanja zakonom utvrđenih nadležnosti. U slučajevima kada je riječ o licima koja učestvuju u izradi i objavljivanju stručnih i naučnih radova u marketinškim materijalima zdravstvenih ustanova, kao i osoba koje učestvuju u nastavnom procesu u zdravstvenim ustanovama i tom prilikom dođu u posjed ličnih podataka o pacijentu, osobi s mentalnim poremećajima i njenom zdravstvenom stanju, dužna su također da se prema ovim podacima odnose u smislu službene tajne. Ove dužnosti moguće je biti oslobođen samo na osnovu pisanog ili drugog jasno i nedvosmisleno izrečenog pristanka osobe s mentalnim poremećajima ili u slučajevima predviđenim propisima o krivičnom postupku Federacije BiH, propisima o parničnom postupku, drugim posebnim propisima, kao i odredbama ovog zakona.
Pravo na zaštitu ličnih podataka osobe s mentalnim poremećajima proširuje se i na njeno pravo da nakon svoje smrti ograniči korištenje takvih podataka samo na one osobe koje ta osoba za života odredi, a u smislu odredbi Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.
Dodatna edukacija, kontinuirano stručno usavršavanje i podržavanje profesionalnog razvoja
Zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici uposleni u zdravstvenim ustanovama za zaštitu mentalnog zdravlja imaju pravo i obavezu dodatno se educirati i kontinuirano se stručno usavršavati radi održavanja i unapređivanja kvaliteta zdravstvene zaštite. Dodatne edukacije usmjerene su na praćenje i usvajanje savremenih znanja i vještina iz pojedinih oblasti kojima se osigurava pružanje inoviranih usluga u oblasti zaštite mentalnog zdravlja. Kako bi se poboljšale profesionalne vještine i podržao profesionalni razvoj, zdravstveni radnici i saradnici u ovim ustanovama imaju pravo na superviziju i interviziju, koje predstavljaju standard kojim se osiguravaju kvalitet i efikasnost liječenja i njege osoba s mentalnim poremećajima.
Nadzor i kaznene odredbe
Nacrt propsiuje nadzor nad primjenom ovog zakona te kaznene odredbe kojim se propisuju novčane kazne za prekršaje učinjene iz ovog zakona. Prekršaji se mogu odnositi na zdravstvene ustanove/organizacije u zajednici, odgovorne osobe zdravstvene ustanove, privatne zdravstvene radnike koji se bave zaštitom mentalnog zdravlja i zdravstvene saradnike. Uz novčane kazne za učinjene prekršaje, predviđene su i zaštitne mjere zabrane obavljanja određene djelatnosti.
Više o nadzoru i iznosima novčanih kazni za učinjene prekršaje, kao i zaštitnim mjerama, čitajte u samom tekstu Nacrta putem opcije “Preuzmite tekst zakona”.
Stupanje na snagu i primjena zakona
Danom stupanja na snagu ovog zakona, zdravstvene ustanove i privatne prakse u oblasti zaštite mentalnog zdravlja dužne su uskladiti svoju organizaciju i poslovanje s odredbama ovog zakona i propisima donesenim na osnovu ovog zakona u roku 18 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona. Federalni ministar je u obavezi da u roku 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona donese provedbene propise kojima će se regulirati niži pravni akti u skladu s ovim zakonom. Parlament FBiH će biti u obavezi po isteku roka od pet godina nakon stupanja na snagu ovog zakona da razmotri Izvještaj o stanju u oblasti zaštite mentalnog zdravlja u Federaciji BiH, odnosno o primjeni odredbi ovog zakona, postignutim rezultatima u oblasti zaštite mentalnog zdravlja i poštovanja prava osoba s mentalnim poremećajima, uključujući usvajanje zaključaka o daljim mjerama za unapređenje stanja u ovoj oblasti u Federaciji BiH te eventualnu potrebu izmjene propisa.
Federalno ministarstvo zdravstva dužno je u roku 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona donijeti metodologiju praćenja primjene ovog zakona, uključujući utvrđivanje elemenata za izvještaj Parlamentu FBiH.
